Opet se prostrla neka sjeta….onako poluzatvorenih kapaka razmisljam o tebi. Bez boli.

Jucer smo razmijenili par pisanih rijeci; poludrugarskih, sa odjekom daleke ceznje. Zaboravih ti napisati Znas li da odavno vec ne placem vise? Znas li da sam krenula dalje, ocrtala staze ispred i iza sebe, oznacila puteve i rastjerala maglu? Prestala sam traziti ono sto sam uz tebe imala i zakljucala se u odaje samoce. Sasvim dobrovoljno, cak i sa uzivanjem.

Do sada sam objavila 99 tekstova od kojih samo jedan nije bio posvecen tebi. Pa da zaokruzim mada ovo nije ni eho onog sto mogu i umijem kad sam raspolozena. S nadom da ces ovo procitati, nekad.
I da te pitam….zasto mi jos uvijek ponekad pises? To nikako ne mogu da dokucim.

7 0 komentara

Leave a Reply

  1. Dusa…ne znam sta mu se po glavi mota ali po srcu znam i mislim da si u pravu. Ja preboljela jesam ali zaboravila nisam, mislim da je vrlo vrlo slicno i kod njega. Mi smo uvijek imali te neke identicne aspiracije i emocije. Vrlo , vrlo cesto je nemust za razgovor o ljubavi govorio “isto je”…nemust za razgovor ali za stihove rodjen. Sretna sam sto sam bila inspiracija za mnoge od njih.

    Kako si Ajni, ljepoto zore, zvijezdo danice?